Isti problem, dublji sloj. Što otkriva spiralni model psihoterapije?
Ideš na psihoterapiju neko vrijeme, osjećaš pomake, a onda kao da se počne odigravati repriza filma koji si već gledao/la. Dobivaš osjećaj kao da se vraćaš na isti problem s kojim si se već susreo/la i da sve kreće iz početka. Mnogi koji su duže u psihoterapijskom procesu ovo su iskusili barem jednom, no ono što na površini izgleda kao krug, zapravo je spiralno kretanje – putovanje u kojem se slične teme vraćaju, ali ih svaki put susrećemo iz nove točke svijesti.
Ljudi su bića usmjerena na smanjenje nelagode i postizanje zadovoljstva što je brže moguće. Zato mnogi, kada započnu psihoterapiju, očekuju upravo to – linearan put u kojem prepoznaju problem, riješe ga i nastave dalje. Brzi rezultat znači i brzo olakšanje, osobito kada smo suočeni s boli, anksioznošću ili nesigurnošću. Prirodno je da želimo da ti neugodni osjećaji što prije nestanu.
Spiralni model u psihoterapiji opisuje proces u kojem se iste teme i izazovi ponovno javljaju, ali svaki put ih susrećemo s više uvida, emocionalne zrelosti i kapaciteta za promjenu.
No, nije sve samo do naše prirode. Društvo u kojem živimo vrednuje učinkovitost, multitasking i rezultate "sad i odmah". Od brze hrane do brzog interneta, naviknuti smo da stvari dolaze odmah, pa isto počinjemo očekivati i od unutarnjih procesa. Ako vjerujemo da možemo do cilja brzo i bez boli, prirodno ćemo birati taj (prividno) lakši put. Tu je i usporedba – kada vidimo druge kako "napreduju", može nas obuzeti osjećaj da zaostajemo, što nas potiče da požurujemo vlastiti proces kako bismo "uhvatili korak". Tome pridonose i poruke koje nam svakodnevno plasira industrija samopomoći – obećanja “pravih formula" stvaraju iluziju da je promjena moguća gotovo trenutno, ako samo znamo trik.
Zašto baš spirala? Skloni smo se vraćati poznatim obrascima jer su nam bliski, znamo kako u njima funkcionirati i često nam (barem neko vrijeme) služe. Na primjer, katkad testiramo one do kojih nam je najviše stalo, tražeći od njih da nas "dokažu" kroz razne prepreke. Kad uspješno prođu test, osjetimo ponovno brižnost, sigurnost i povezanost koje su nam možda nakratko izmakle. Ako ne prođu, još jednom potvrdimo svoju (često staru) teoriju da nitko nije dovoljno pouzdan. Važno je znati da to testiranje ne radimo svjesno ni namjerno – ono se događa automatski, kao pokušaj da zaštitimo svoju ranjivost.
Kroz terapijski proces u svakom "krugu" unutar spirale počinjemo nalaziti niz točaka u kojima možemo intervenirati – razmišljati, osjećati ili djelovati drukčije. U opisanom primjeru, možda ćemo sljedeći put postaviti manje testova. Ili će nam trebati manje dokaza da bismo se osjećali sigurno. Možda ćemo već i sama razmišljanja koja prethode "testiranju" početi prepoznavati. Iako obrazac možda ostaje sličan, može se odvijati drukčije – u smjeru promjene. Spirala ne znači stagnaciju — ona znači produbljivanje, a svaki se povratak odvija s više uvida, kapaciteta i emocionalne zrelosti.
Ljepota spiralnog modela je ta što omogućuje reinterpretaciju prošlih iskustava. S vremenom, kako se naš odnos prema sebi mijenja, tako se mijenja i način na koji gledamo na ono što nam se dogodilo. Ono što je nekad izgledalo kao sram, sada može biti prepoznato kao tuga. Ono što smo smatrali slabošću, možemo vidjeti kao strategiju preživljavanja. Ovo omogućava da ojačamo suosjećanje prema sebi i pomaže nam da prihvatimo koliko smo zapravo složena bića.
Proces zahtijeva vrijeme, sigurnost i volju da ostanemo uz sebe dok sloj po sloj skidamo ono što više ne služi — i otkrivamo ono što je autentično. Dakle, kad sljedeći put pomisliš: “Zar opet ovo?” — pokušaj se zapitati: “Što novo sada vidim?”
Izvori:
