Osvještavanje i odluka nisu dovoljni. Zašto za promjenu treba vremena (i ponavljanja)?
Jedna od glavnih primjedbi na psihoterapijski proces koju često čujem jest da on traje predugo. S ovim se ne mogu ne složiti jer, kada zbrojim sav “staž”, i sama sam u terapiji već više od desetljeća. I da, proces je zahtjevan i ponekad vrlo frustrirajući. Vjerujte mi, više od svega bih voljela da postoji neka čarobna metoda koja bi riješila moje životne izazove.
I da, postoje brojne metode i tehnike koje obećavaju upravo to – da problem nestaje nakon nekoliko susreta ili mjeseci. I da, one imaju svoj učinak – u suprotnom ne bi ni postojale. No, pitanje koje će vam većina psihoterapeuta postaviti jest: je li nestao uzrok ili samo simptom?
Psihološki sadržaj je u tom smislu prilično zanimljiv. Više sam puta čula za slučajeve u kojima su nekome nakon “brzog rješenja” nestali panični napadaji, ali se zato nekoliko mjeseci ili godina kasnije javila fobija. Dva su razloga zašto za duboke, iskonske promjene treba vremena – jedan je psihološki, a drugi biološki.
Na psihološkoj razini, promjena često zahtijeva razgradnju starih i izgradnju novih obrazaca. Osvještavanje i donošenje odluke nije dovoljno jer promjena uključuje suočavanje s emocionalnim sadržajem, mišljenjima i ponašanjima koja su se gradila godinama. Psihološki mehanizmi obrane – poput potiskivanja, poricanja ili projekcije – ne nastaju slučajno. Oni su se formirali kako bismo preživjeli i sačuvali psihičku stabilnost u trenucima kad smo bili emocionalno preplavljeni. Promjena znači proći kroz nelagodu i osjećaje koji su bili skriveni s razlogom.
Osim toga, mnoge naše navike i reakcije temelje se na nesvjesnim uvjerenjima – o sebi, drugima i svijetu – koja se ne mogu jednostavno „odlučiti“ promijeniti. Potrebno je vrijeme da te uvide zaista osjetimo, a ne samo razumijemo.
U tom smislu, terapija ne djeluje samo kroz razgovor, već kroz iskustvo – kroz ponavljanje sigurnog, podržavajućeg terapijskog odnosa koji polako mijenja našu unutarnju emocionalnu mapu.
Na biološkoj razini, naš mozak i živčani sustav nisu dizajnirani za brze promjene. Mozak funkcionira kroz neuronske puteve koji se jačaju svakim ponavljanjem određene misli, osjećaja ili ponašanja. Da bi se stvorili novi putevi, potrebno je vrijeme, iskustvo i ponavljanje. Zato kažemo da je mozak “plastičan” – i iako neuroplastičnost traje cijeli život, ona ne funkcionira automatski. Potrebno je mnogo ponovljenih emocionalnih i kognitivnih iskustava da bi se stari putevi zamijenili novima.
Također, ako je osoba dulje vrijeme bila u stanju stresa, anksioznosti ili emocionalne disregulacije, njezin autonomni živčani sustav može biti „zaglavljen“ u obrascima borbe, bijega ili zamrzavanja. Terapija tada ne djeluje samo kroz riječi, već i kroz tijelo – pomažući da se uspostavi unutarnji osjećaj sigurnosti.
Zato promjena u psihoterpiji više nalikuje učenju stranog jezika ili sviranju instrumenta nego donošenju odluke – zahtijeva praksu, strpljenje i podršku. Psihoterapija nije instant rješenje, ali jest prostor u kojem učimo biti sa sobom na način koji nismo nikada prije znali – s više suosjećanja, razumijevanja i hrabrosti. Ono što dolazi s vremenom, trudom i svjesnim radom – to ostaje. I mijenja nas iz temelja.
Izvori:
