Autentičnost ili izgovor? Kad “biti svoj” postane izgovor za neodgovornost
Nedavno sam, naravno skrolajući, završila na objavi jedne lifestyle influencerice koja je dijelila svoje tips & tricks za postizanje autentične ljepote. Nedugo nakon toga, u svom inboxu naišla sam na newsletter s vježbama za povezivanje s autentičnom kreativnošću. Kad u tražilicu upišem pojam autentičan, nailazim na savjete kako postati autentičan, kako razviti autentičnost i kako je zadržati.
U razgovorima s prijateljima, kolegama i klijentima shvatila sam da pojam autentičan znači slične stvari za različite ljude, a izraz “budi autentičan” gotovo da je postao nova krilatica područja osobnog razvoja.
Pojam autentičnosti prisutan je još od filozofije antičke Grčke. Sokrat je svojim "poznaj samoga sebe" postavio temelj ideje da živimo u skladu sa sobom, a ne tuđim očekivanjima. Platon i Aristotel nadogradili su tu misao kroz potragu za unutarnjom istinom i svrhom.
U filozofiji egzistencijalizma, autentičnost postaje ključan pojam. Søren Kierkegaard smatrao je da autentičan život znači odbaciti društvene norme i živjeti u skladu sa svojim uvjerenjima, hrabro slijedeći svoju istinu. Martin Heidegger proširuje ovu ideju, tvrdeći da mnogi ljudi žive automatski, bez razmišljanja o stvarnom značenju svog postojanja. Jean-Paul Sartre upozorio je na "lošu vjeru" – stanje u kojem ljudi bježe od svoje slobode i odgovornosti, skrivajući se iza društvenih uloga. Prema njemu, autentičan život zahtijeva preuzimanje odgovornosti za vlastite izbore i stalnu svijest o našoj slobodi.
Problem u kontekstu autentičnosti i osobnog razvoja nastaje kada se autentičnost počne upotrebljavati kao opravdanje za destruktivno ponašanje, eksplozivne reakcije i komunikaciju bez promišljanja o posljedicama. Dat ću primjer iz svoje okoline koji sam čula više puta od raznih ljudi: „Kažem što mislim, bez filtera. Ako nekome to smeta – to je njihov problem, a ne moj. Neću se pretvarati samo da bih se nekome svidio/la. Ja sam samo autentičan/a.“
Na prvi pogled, ovakve izjave zvuče kao slavljenje slobode izražavanja i hrabrosti da budemo ono što jesmo. No kada uzmemo u obzir kontekst i međuljudske odnose, u kojima svi mi svakodnevno funkcioniramo, jasno je da se ovakvom izjavom pojam autentičnosti koristi za opravdavanje:
Nedostatka empatije – zanemaruju se osjećaji drugih i utjecaj vlastitog ponašanja na okolinu.
Eksplozivnih reakcija – izostaje emocionalna regulacija, a impulzivnost se romantizira.
Neodgovorne komunikacije – ne razmišlja se o posljedicama vlastitih riječi niti o međuprostoru dijeljenom s drugima.
Cilj osobnog razvoja – bilo kroz psihoterapiju ili neki drugi put – svakako jest autentičnost. Ali ona ne bi smjela dolaziti bez odgovornosti za vlastito ponašanje. Autentičnost uključuje sposobnost izražavanja osobne istine uz istovremeno poštivanje granica drugih ljudi. Autentičnost je poziv na svijest – o sebi, drugima i odnosima koje gradimo. To je čin zrelosti, a ne puke “iskrenosti”.
Biti autentičan znači živjeti bez potrebe za pretvaranjem ili prilagođavanjem tuđim očekivanjima. To je, s jedne strane, ključ naše unutarnje slobode i znak da imamo hrabrosti prihvatiti sebe u cijelosti, vođeni vlastitim vrijednostima, te živjeti život prema vlastitim uvjetima, preuzimajući odgovornost za svoje izbore i ponašanje.
Izvori:
Stanford Encyclopedia of Philosophy
