Psihoterapija je proces u kojem uz pomoć terapeuta klijent nastoji bolje upoznati i razumjeti sebe, svoje misli, osjećaje i ponašanja. Psihoterapija pomaže da se na konstruktivniji način nosimo sa svakodnevnim stresom, anksioznošću, depresijom ili bilo kojim izazovima i krizama. 

Psihoterapija je namijenjena svima koji žele raditi na sebi, bilo da se suočavaju s konkretnim problemima poput anksioznosti, depresije, problema u odnosima ili niskog samopouzdanja, ili jednostavno žele nešto o sebi naučiti i unaprijediti kvalitetu svog života.

Brojna neuroznanstvena istraživanja provedena s ciljem razumijevanja utjecaja psihoterapije na mozak pokazala su da psihoterapija može dovesti do promjena u funkciji prefrontalnog korteksa – dijela mozga ključnog za regulaciju emocija i racionalno razmišljanje – kao i do smanjenja aktivnosti amigdale, regije mozga povezane s procesiranjem straha i anksioznosti.

Neuroplastičnost, sposobnost mozga da se mijenja i prilagođava novim iskustvima, ključna je za razumijevanje kako ti psihoterapija može pomoći. Kroz psihoterapijski rad mozak stvara nove neuronske veze koje omogućuju usvajanje novih obrazaca. Zato promjena ne dolazi "preko noći" – ona zahtijeva svjesnost, odlučnost i strpljenje prema sebi, ali i vrijeme potrebno za utvrđivanje novih neuronskih puteva.

Psiholog, psihijatar i psihoterapeut tri su različita, ali međusobno povezana zanimanja u području mentalnog zdravlja. Psiholog je stručnjak koji je završio studij psihologije i bavi se procjenom, dijagnostikom i psihoedukacijom. Njegova uloga uključuje provođenje psiholoških testiranja te razumijevanje kognitivnih, emocionalnih i bihevioralnih obrazaca kod ljudi, no nema ovlasti za propisivanje lijekova.

Psihijatar je liječnik koji je nakon studija medicine specijalizirao psihijatriju. On se bavi dijagnosticiranjem i liječenjem mentalnih poremećaja te, za razliku od psihologa, može prepisivati lijekove poput antidepresiva i anksiolitika. Neki psihijatri provode i psihoterapiju, no njihov je primarni fokus medicinsko liječenje.

Psihoterapeut je stručnjak koji je prošao dodatno psihoterapijsko školovanje u nekom od psihoterapijskih pravaca. S obzirom na to da je psihoterapija interdisciplinarna znanost, njom se mogu baviti psiholozi, psihijatri i drugi stručnjaci. 

Iako se njihova područja djelovanja preklapaju, ključne razlike leže u obrazovanju, ovlastima i metodama rada, a često surađuju kako bi osigurali najbolju moguću skrb za mentalno zdravlje pojedinca.

Psihoterapija je tretman u kojem educirana osoba koristi stručne postupke kako bi uklonila, promijenila ili ublažila psihičke smetnje svojih klijenata. Psihoterapiju u Hrvatskoj mogu obavljati psihoterapeuti i savjetodavni terapeuti, a njihov je rad reguliran Zakonom o djelatnosti psihoterapije. Glavna razlika među njima leži u njihovom primarnom zanimanju. 

Psihoterapeuti su završili studij iz područja psihologije, medicine, socijalnog rada, edukacijske rehabilitacije, socijalne pedagogije, pedagogije ili logopedije. Uz studij, moraju imati i završeno specijalizirano psihoterapijsko školovanje u trajanju od najmanje četiri godine u nekom od psihoterapijskih pravaca. 

Savjetodavni terapeuti, uz završen preddiplomski ili diplomski sveučilišni studij bilo kojeg "nepomagačkog" usmjerenja, trebaju imati odgovarajuću izobrazbu iz područja propedeutike psihoterapije te završeno specijalizirano psihoterapijsko školovanje u trajanju od najmanje tri godine u nekom od psihoterapijskih pravaca. 

Edukanti psihoterapije pod supervizijom su osobe koje su završile teorijski i praktični dio edukacije, ali još nisu stekle licencu za samostalan rad. Rade s klijentima uz redovnu superviziju iskusnog terapeuta, analizirajući svoj rad i dobivajući stručne povratne informacije.

Najvažnija je otvorena i iskrena komunikacija između terapeuta i klijenta, koji su – barem kako ih ja doživljavam – ravnopravni partneri u zajedničkom radu. Terapeutova uloga je da otvara i drži prostor za nelagodu, ali uz poštivanje tvojih granica. No ti si odgovoran/a za teme koje se obrađuju, pa i sam proces, i imaš apsolutno pravo postaviti granice i ne otvarati teme koje su ti u tom trenutku previše bolne za proradu. Ti postavljaš tempo koji terapeut prati. Terapija je zajednički ples, ali bez zadane koreografije ili unaprijed određene glazbene podloge.

Dinamika susreta prilagođava se potrebama klijenta. Dok neki preferiraju tjedne dolaske, drugima više odgovara ritam jednom mjesečno. Trajanje susreta razlikuje se od terapeuta do terapeuta – najčešće traje između 45 i 60 minuta. Preporučuje se dolazak na tretmane tjelesne psihoterapije dva puta mjesečno. Važno je održavati kontinuitet, ali i ostaviti prostor za integraciju stečenih uvida i procesnog iskustva. U mojoj praksi, susret tjelesne psihoterapije traje 60 minuta.

Trajanje terapijskog procesa je individualno, stoga je važno biti strpljiv/a. Psihoterapija nije kratkoročno rješenje, već dugotrajan proces promjene destruktivnih obrazaca emocionalnih reakcija, odnosa, razmišljanja i ponašanja u konstruktivne. Taj proces zahtijeva aktivnu suradnju klijenta i terapeuta.

Iako terapeut pruža stručnu podršku i vodi klijenta kroz terapijske tehnike, ishod uvelike ovisi o angažmanu i namjeri klijenta da se otvori, istraži svoja osjećanja i radi na promjeni.

Prvi susret s psihoterapeutom namijenjen je zajedničkom upoznavanju i postavljanju temelja za daljnji rad. Terapeut će ti objasniti na koji način radi i koja su pravila rada, a koja uključuju tehničke informacije poput trajanja susreta, uvjeta dogovaranja i otkazivanja termina i slično. Terapeut će ti objasniti kako radi, koja su pravila terapije i što možeš očekivati od cijelog procesa. Povjerljivost je ključna komponenta odnosa. To znači da će sve što podijeliš s terapeutom biti zaštićeno i neće biti dijeljeno s drugima bez tvoje dozvole. Ovo uključuje osobne informacije, osjećaje, misli, iskustva i sve što se spominje tijekom terapije. Iako je povjerljivost osnovno pravilo, postoje izuzeci, poput situacija kada postoji prijetnja ozbiljne opasnosti za tebe ili druge, tada terapeut može biti obvezan obavijestiti nadležne službe. U slučaju edukanata koji su pod supervizijom, oni mogu diskutirati o tvojoj terapiji sa svojim supervizorom, ali tvoj identitet uvijek ostaje zaštićen.

Isto tako, terapeut će te pitati što te dovelo na terapiju i koji su tvoji ciljevi, kako bi bolje razumio tvoje potrebe. Tijekom prvog susreta postavljat će ti pitanja koja ti omogućuju da podijeliš onoliko koliko ti je ugodno, ali neće te forsirati da odmah otvoriš najdublje teme. Možda ćete razgovarati o tvojim trenutnim osjećajima, izazovima ili prošlim iskustvima, ali sve u tempu koji ti odgovara.

Tjelesni terapeuti tijekom prvog susreta obično naprave i uvod u rad s tijelom u vidu skeniranja tijela. Body scan je tehnika koja pomaže klijentima da postanu svjesniji svojih tjelesnih senzacija i napetosti. Kroz ovu metodu, klijent se usmjerava na različite dijelove tijela, od stopala do glave, kako bi prepoznao sve osjećaje koji se pojavljuju – bilo da se radi o napetosti, nelagodi, toplini ili opuštenosti. Polako skreće pažnju na tijelo, potičući klijenta da ga osjeti i prihvati ono što doživljava u sebi.

Prvi susret je prilika da procijeniš odgovara li ti terapeut i osjećaš li se shvaćenim i prihvaćenim. Na kraju susreta dogovorit ćete kako će izgledati daljnji rad – koliko često ćete se viđati i kakav će biti tijek terapije.

I najvažnija stvar: nema pritiska da odmah podijeliš sve. Prvi susret je više prilika da vidiš je li terapeut prava osoba za tebe, nego da odmah počneš s dubljim radom.

Metoda tjelesne psihoterapije koju koristim, Integrativna sržna dinamika, rezultat je dugogodišnjeg iskustva, edukacije i rada troje začetnika ovog pristupa – Lasla Pintéra, Tomislava Senečića i Enese Mahić, osnivača Centra za integrativni razvoj (CIR). CIR je organizacija koja se bavi područjem osobnog razvoja i psihoterapeutskom edukacijom kroz petogodišnji program u Hrvatskoj i u ovom dijelu Europe. Član je Saveza psihoterapijskih udruga Hrvatske (SPUH) te je na listi odobrenih edukacijskih centara Hrvatske komore psihoterapeuta (HKPT).

Metoda Integrativne sržne dinamike spaja tjelesne, psihološke i transpersonalne aspekte psihoterapije. Tjelesni aspekt se odnosi na povezanost uma i tijela. Tijekom susreta obraćamo pažnju na tjelesne senzacije, disanje, držanje, napetosti i pokrete kako bismo razumjeli i oslobodili potisnute osjećaje. Psihološki aspekt uključuje emocionalne i misaone procese. Radi se na osvještavanju obrazaca mišljenja, osjećaja i ponašanja te njihovom utjecaju na naš život i odnose. Transpersonalni aspekt obuhvaća dublju, duhovnu dimenziju ljudskog postojanja, te uključuje teme poput životnog smisla, povezanosti sa sobom i drugima, duhovnih iskustava te osobnog rasta.

Ova metoda obuhvaća, među ostalim, nekoliko različitih teorija i pristupa. Teorija vezivanja je psihološka teorija koja objašnjava kako se formiraju emocionalne veze između djeteta i njegovih primarnih skrbnika te kako ove rane veze utječu na emocionalni i socijalni razvoj tijekom života. Razvijena od strane britanskog psihijatra Johna Bowlbyja, teorija tvrdi da se tipovi privrženosti temelje na našim ranim iskustvima s primarnim skrbnicima, koji kasnije oblikuju naše emocionalne i socijalne obrasce. Tipovi privrženosti uključuju sigurnu privrženost i nekoliko nesigurnih tipova (anksiozno-ambivalentni, izbjegavajući, dezorganizirani).

Neorajhijanska Core energetika terapijski je pristup koji kombinira tijelo, emocije i mentalne procese. Temeljena na idejama Wilhelma Reicha, austrijskog psihoanalitičara i učenika Sigmunda Freuda, Core energetika koristi tehnike disanja, pokreta, dodira i verbalne terapije kako bi pomogla klijentima da prepoznaju i otpuste napetosti i blokade u tijelu. Pristup je razvijen i nadograđen od strane američkog terapeuta Johna Pierrakosa, koji se fokusira na rad s dubokim emocionalnim "jezgrama" unutar osobe, koje oblikuju njezin identitet i ponašanje. Pierrakos je vjerovao da oslobađanje ove unutarnje energije može dovesti do transformacije, jačanja osobne vitalnosti i autentičnosti.

Teorija sjene odnosi se na nesvjesni dio osobnosti koji sadrži potisnute, često negativne aspekte našeg bića, poput nesvjesnih želja, instinkata, strahova i osobina koje društvo smatra neprihvatljivima. Začetnik ove teorije, Carl Gustav Jung, smatra da je sjena onaj aspekt nas samih koji ne želimo prihvatiti ili koji nismo spremni priznati jer se kosi s našim idejama o tome tko bismo trebali biti. Prema Jungu, sjenu čine svi oni dijelovi osobnosti koje smo potisnuli zbog straha, srama, odbacivanja ili zbog društvenih normi. Međutim, sjena nije nužno negativna — ona može sadržavati i kreativnu energiju, potencijal za rast i neiskorištene talente. 

Duhovna psihologija prema Pathworku je pristup koji integrira psihološke i duhovne aspekte osobnog razvoja, temeljen na učenjima Eve Pierrakos. Pathwork kombinira terapijske tehnike s duhovnim principima kako bi pomogao pojedincu u procesu samospoznaje i iscjeljenja. 

U osnovi se, s jedne strane, postupno gradi tzv. kontejner, odnosno širi tolerancijski prozor – sposobnost bivanja sa svim svojim dijelovima, emocijama i unutarnjim stanjima (ugodnim ili neugodnim). S druge strane, postupno se, u vlastitom ritmu, otvaraju emocionalni i energetski protok unutar tijela. Tijekom tog procesa na siguran se način otpuštaju maske i odbrambeni mehanizmi te se ulazi u svoje autentično biće uz integraciju fragmentiranih, potisnutih i nesvjesnih dijelova u sve povezaniju cjelinu.

Cilj praktičara tjelesne psihoterapije je osnažiti sposobnost da u potpunosti doživi svu ljepotu života (radost, užitak, kreativnost, slobodu), a istovremeno ne bježi od nelagode i boli (tuga, neuspjeh, razočaranje, strah), koje su neizbježan dio postojanja. Na taj način možemo rasti i razvijati se kao kreativna, slobodna i osnažena bića.

Razlika između tjelesne psihoterapije i drugih psihoterapijskih pristupa leži u fokusu na tijelo i njegovu ulogu u emocionalnom i psihološkom iscjeljenju. Tjelesna psihoterapija stavlja naglasak na disanje, glas, pokret, posturu, opću napetost i zategnutost u pojedinim mišićima. Ove fizičke manifestacije koriste se kao alat za istraživanje emocionalnih blokada i nesvjesnih obrazaca. Tijekom susreta terapeut obraća pozornost na te tjelesne senzacije kako bi klijentu pomogao da prepozna i oslobodi potisnute osjećaje. 

S druge strane, psihoterapijski pristupi poput geštalt terapije, kognitivno-bihevioralne terapije ili psihodinamske terapije obično se fokusiraju na mentalne i emocionalne procese, kao i na razumijevanje misli, uvjerenja i prošlih iskustava te njihovih utjecaja na trenutnu stvarnost. Iako tijelo i fizičke senzacije mogu biti prisutni u tim metodama, one nisu njihov primarni fokus.

Na ovo pitanje nema pravog odgovora. Odabir psihoterapijskog pristupa ovisi o tvojim osobnim potrebama i ciljevima. Neki ljudi preferiraju konkretne strategije poput kognitivno-bihevioralne terapije, dok drugi traže dubinski rad ili rad s tijelom. 

Važno je da osjetiš povezanost s terapeutom. Terapeut i klijent uspostavljaju odnos temeljen na povjerenju, empatiji, prihvaćanju i nenametljivom vođenju, čime se stvara sigurno okruženje u kojem možeš istraživati duboke i često bolne aspekte svog života, bez straha od osude. Ovaj odnos omogućuje ti da se suočiš s emocionalnim blokadama, traumama, nesvjesnim obrascima i problemima u odnosima, što zahtijeva povjerenje i otvorenost.

Ključnu ulogu u procesu igra prisutnost terapeuta. Ovdje “prisutnost“ ne znači samo fizičko prisustvo terapeuta, već i emocionalnu, mentalnu i duhovnu angažiranost u procesu. Kada je terapeut stvarno prisutan, aktivno je usmjeren na tvoje misli, osjećaje i potrebe, stvarajući prostor u kojem možeš osjetiti sigurnost, razumijevanje i prihvaćanje. Terapeutova prisutnost pomaže ti da se osjetiš viđeno, što je osnovni preduvjet za otvaranje i procesiranje dubokih emocija.

Kao edukantici psihoterapije pod supervizijom, dozvoljeno mi je provoditi praktično usavršavanje i rad s klijentima, pa mi se slobodno možeš javiti i dogovoriti prvi susret - uživo ili online. Cijena jednog susreta od 60 minuta je 30 eura.

Rad s klijentima provodim u skladu s Etičkim kodeksom Hrvatske komore psihoterapeuta, uz posebno uvažavanje dobrobiti klijenata i povjerljivosti svih informacija.