Što znači biti na svojoj strani? Uloga samosuosjećanja u regulaciji živčanog sustava
Je li ti se ikada dogodilo da, usred sasvim uobičajene situacije, u sebi izgovoriš nešto što nikada ne bi rekao nekome do koga ti je stalo? Na primjer, kolega ti javi da je pronašao grešku u izvještaju koji si mu poslao/la, što u tebi pokrene misao: „Kako sam glup/na, nikada ništa ne radim kako treba.” Ili preskočiš trening pa pomisliš: „Nikada ne mogu biti discipliniran/a, uvijek sam slab/na.”
Samoporažavajuće misli često se pojavljuju automatski, posebno kada pogriješimo ili ne ispunimo vlastita očekivanja. One su gotovo uvijek glas našeg unutarnjeg kritičara. Iako mnogi od nas vjeruju da je taj glas „naš”, on je u većini slučajeva introjekt — unutarnji psihički otisak poruka koje smo primali od važnih odraslih dok smo odrastali. Introjekt znači da smo tuđe riječi, ton ili očekivanja preuzeli kao vlastite, bez da smo ih svjesno birali. Zato unutarnji kritičar često zvuči poput roditelja, učitelja ili druge autoritetne figure iz djetinjstva, a njegove nas riječi lako preplave osjećajem manjkavosti, krivnje i srama.
Svijest je zato prvi korak u savladavanju samoporažavanja. Kada uhvatiš trenutak u kojem se poistovjetiš s takvim mislima, otvara se prostor za izbor — možeš nastaviti hraniti unutarnjeg kritičara ili sebi ponuditi suosjećanje.
Samosuosjećanje u svojoj srži znači priznati da smo samo obični ljudi koji ponekad posrnu. Ono nije odustajanje od rasta ili promjene, već prihvaćanje da smo nesavršena bića sa svojim snagama i slabostima — i da je to u redu. Osvještavanjem i prihvaćanjem vlastite ljudskosti otvaramo prostor za nježniji, suosjećajniji unutarnji glas.
Načelo samosuosjećanja vrlo je jednostavno: odnosi se prema sebi s istom toplinom, razumijevanjem i brigom kakvu prirodno pružaš onima do kojih ti je stalo.
U tjelesno orijentiranoj psihoterapiji samosuosjećanje ima posebno mjesto jer se ne oslanja samo na misli, već i na živčani sustav. Kada smo nježni prema sebi, tijelo prelazi iz stanja napetosti u stanje sigurnosti, što mijenja našu sposobnost nošenja s izazovima.
Kako prakticirati samosuosjećanje?
1. Zaustavi se i primijeti tijelo.
Primijeti koje se senzacije javljaju kada si pod stresom: napetost u vratu, stezanje u prsima, težina u trbuhu. Samo promatranje bez prosudbe prvi je korak prema suosjećanju.
2. Postavi si pitanje: „Što mi sada treba?”
Možda trebaš odmor, sigurnost, podršku, granice ili samo trenutak tišine. Tijelo često zna odgovor prije uma.
3. Stavi ruku na srce ili trbuh.
Ovaj jednostavan tjelesni pokret aktivira parasimpatički živčani sustav i šalje signal sigurnosti, slično kao zagrljaj.
4. Koristi blage, podržavajuće izjave.
Umjesto da si kažeš: „Moram to bolje” ili „Kako sam glup/a”, probaj misao zamijeniti s:
„Ovo mi nije jednostavno i u redu je potražiti pomoć.” ili „Svi griješimo, a ja učim.”
Prednosti samosuosjećanja
Redovita praksa donosi duboke promjene, kako psihološke tako i tjelesne:
smanjuje stres i anksioznost jer tijelo prelazi u stanje veće regulacije i sigurnosti
povećava otpornost — lakše se vraćamo u ravnotežu nakon izazova
smanjuje samokritičnost i osjećaj krivnje
poboljšava odnose jer se lakše otvaramo, komuniciramo i postavljamo zdrave granice
doprinosi većem osjećaju vrijednosti i unutarnjeg mira
jača povezanost s tijelom — učenjem slušanja tjelesnih signala raste povjerenje u vlastite potrebe
Učenje samosuosjećanja je poput učenja novog jezika. Unatoč jednostavnim koracima, u početku može djelovati neobično ili neprirodno. No, kroz praksu učimo kako biti vlastiti prijatelj i, u konačnici, kako si možemo pokazati i pokloniti više ljubavi.
Izvori:
