Tijelo kao vodič: snaga somatskog pristupa u istraživanju unutarnjih iskustava
Mnogi od nas, kada pomisle na psihoterapiju, zamišljaju razgovor dvoje osoba: terapeut u fotelji i klijent na kauču. Kroz razgovor terapeut pomaže klijentu da osvijesti svoja ograničavajuća uvjerenja, potisnute emocije i destruktivne obrasce ponašanja. Nakon višegodišnjeg verbalnog procesa, mnogi ljudi dođu do jasnoće misli, poznaju svoje obrasce i ograničavajuća uvjerenja te počinju ih mijenjati. No, unatoč predanom radu, neki i dalje osjećaju da „stoje na mjestu“.
Um i tijelo rade zajedno
Drevne filozofske ideje o neodvojivosti uma (psihe) i tijela (some) danas potvrđuju brojna istraživanja iz psihologije i neurobiologije. Somatski pristup psihoterapiji poziva te da fokus ne staviš samo na misli, nego i na ono što osjećaš u tijelu. Tijelo tako postaje izvor informacija koji ti pomaže dublje razumjeti vlastito iskustvo i postaje ravnopravan sudionik terapijskog procesa.
Tjelesna psihoterapija počela se razvijati krajem 19. i početkom 20. stoljeća, paralelno s razvojem psihoanalize. Pioniri tjelesnog pristupa psihi ostavili su snažan utjecaj i na brojne psihoterapijske metode, poput integrativnog psihodinamskog pristupa, geštalt terapije i mindfulness-based tehnika.
Wilhelm Reich, učenik Sigmunda Freuda, prvi je istaknuo koncept „tjelesnog oklopa“ — ideju da potisnute emocije stvaraju mišićne napetosti koje postaju zaštitni sloj. Oslobađanje tog oklopa omogućuje slobodniji protok energije, emocija i životne vitalnosti.
Alexander Lowen, Reichov učenik, razvio je bioenergetsku analizu, tjelesno-orijentirani pristup koji kroz pokret, disanje i svjesnost pomaže oslobađanju kroničnih napetosti.
Gerda Boyesen stvorila je biodinamsku psihologiju, naglašavajući sposobnost tijela da emocionalne blokade „probavlja“ na fiziološkoj razini.
Elsa Gindler i Charlotte Selver istraživale su senzornu svjesnost i prirodni pokret, ističući važnost finog osluškivanja tijela.
Tijelo kao sugovornik
Svatko od nas nosi vlastitu priču — i mnogo toga ne izgovorimo riječima. Tijelo, međutim, uvijek priča. U tjelesnoj psihoterapiji tijelo se tretira kao sugovornik koji pruža informacije koje ponekad razgovor ne može dosegnuti. Tijelo ti pomaže razumjeti:
gdje nosiš napetost
kako dišeš kada si pod stresom
koje emocije potiskuješ
kako reagiraš prije nego što stigneš racionalizirati
kada si u kontaktu sa sobom, a kada se isključuješ
Kad uključiš tijelo, pristupaš slojevima iskustva koji su često preverbalni, intuitivni ili duboko ukorijenjeni. Prakticiranjem tjelesne psihoterapije možeš:
lakše regulirati živčani sustav
brže uočiti što te preplavljuje
prepoznati i otpustiti kronične napetosti
osjetiti veću prisutnost u sadašnjem trenutku
razviti sigurniji i nježniji odnos prema vlastitim emocijama
Kada je tjelesna psihoterapija posebno korisna
Iako je korisna za svakoga tko želi dublje razumjeti sebe, posebno pomaže kod stanja u kojima tijelo snažno reagira ili „čuva“ ono što um ne može lako obraditi. Posebno je podržavajuća za:
stres i kronični umor
anksioznost, osobito s tjelesnim simptomima
traumu i posttraumatske reakcije
burnout, iscrpljenost i osjećaj odvojenosti od vlastitog tijela
emocionalnu disregulaciju
probleme sa samosuosjećanjem i samokritičnošću
teme granica, kontakta i prisutnosti
psihosomatske tegobe
Tijelo nije samo „fizička ovojnica“. Ono nosi intuiciju, emocije, sjećanja i mudrost koju često zanemarujemo. Tjelesna psihoterapija poziva te da tom dijelu sebe daš prostor — da ga čuješ, osjetiš i uključiš u proces iscjeljenja. Kada to učiniš, promjena se više ne događa samo „u glavi“. Događa se u cijeloj osobi.
Izvori:
