Zašto birati namjeru umjesto cilja: od usmjerenosti na ishod prema povjerenju u proces
Godina na izmaku i nova koja je pred nama za mnoge znače razmišljanje o svemu što im je protekla godina donijela i o onome što bi voljeli ostvariti u novih 365 dana koji su pred njima. Postavljanje ciljeva često predstavlja popis svega što želimo promijeniti, postići ili „popraviti“. Kultura u kojoj smo odrasli i u kojoj živimo snažno je usmjerena na ciljeve: postignuća, rezultate i mjerljive promjene.
Iako takav način razmišljanja ima svoje mjesto, osobito u poslovnom svijetu, većina nas koji smo postavili novogodišnji cilj – primjerice da ćemo u novoj godini prestati pušiti, početi vježbati ili uštedjeti novac – zna da ostvarivanje ciljeva nije pravocrtno i da se često već oko 20. siječnja vratimo u stare obrasce.
Psihoterapijski pristup osobnom razvoju donosi perspektivu da duboka i održiva promjena ne proizlazi iz usmjerenosti na ishod i njegovog forsiranja, već iz kvalitete odnosa prema unutarnjem iskustvu. Upravo ta perspektiva ukazuje na razliku između cilja i namjere, a ta razlika ima velik utjecaj na naš živčani sustav, emocionalno stanje i odnos prema sebi.
Cilj ili namjera: dvije različite perspektive promjene
Cilj je usmjeren na ishod. On implicira kretanje od „ovdje“ prema „tamo“ i često uključuje procjenu uspješnosti. Primjeri ciljeva u terapijskom kontekstu mogu biti:
smanjiti anksioznost
povećati samopouzdanje
poboljšati odnos s tijelom
Psihološki gledano, ciljevi aktiviraju voljni, kognitivni dio psihe. Oni često uključuju napor, kontrolu i procjenjivanje: jesam li uspio/la ili nisam? U tijelu se to može osjetiti kao napetost, pritisak ili stezanje, osobito ako cilj doživljavamo kao još jedan zahtjev koji moramo ispuniti. Za mnoge ljude, posebno one s iskustvom traume ili kroničnog stresa, ciljevi mogu nenamjerno pojačati osjećaj da „nisu dovoljno dobri“ ili da opet nešto ne rade kako treba.
Namjera, s druge strane, usmjerena je na odnos i proces; ona ne definira ishod, već kvalitetu prisutnosti. Namjera ne govori što trebamo postići, nego kako želimo biti u odnosu prema sebi i svom iskustvu. Primjeri namjere mogu biti:
biti u kontaktu sa sobom u trenutku
razvijati odnos suosjećanja prema vlastitim osjećajima
slušati signale tijela bez prosuđivanja
S psihološke strane, namjera aktivira sigurnost, radoznalost i samoregulaciju. Ona ne gura iskustvo, nego mu daje prostor. U tijelu se često osjeti kao širenje, toplina, unutarnji osjećaj mekoće i dublji dah. Namjera stvara unutarnji okvir unutar kojeg se promjena može spontano odvijati.
Tijelo ne razumije ciljeve – tijelo odgovara na namjeru
Tijelo ne može pratiti to-do liste, već reagira na kvalitetu prisutnosti, odnosno na naše neposredno iskustvo. Iz perspektive neurobiologije i teorije polivagalnog sustava, tijelo kontinuirano procjenjuje razinu sigurnosti u okolini i unutar nas samih.
Kada je fokus na cilju, živčani sustav često prima poruku da je sadašnje stanje „nedovoljno“ ili „pogrešno“, što može aktivirati simpatički živčani sustav (borba/bijeg) ili dorsalnu povučenost (zamrzavanje).
Namjera, naprotiv, šalje tijelu poruku prihvaćanja i prisutnosti:
„Ovdje si siguran/sigurna.“
„Možeš se kretati vlastitim ritmom.“
U tjelesnoj psihoterapiji upravo namjera omogućuje regulaciju i integraciju iskustava – bez preplavljivanja i tako nježno utječe na dugoročnu promjenu iskustva.
Psihološki gledano, namjera potiče razvoj unutarnjeg promatrača (svjedoka), kapaciteta za samorefleksiju i emocionalnu regulaciju. Ona nas uči ostati u kontaktu s iskustvom, čak i kada je neugodno, bez potrebe da ga odmah promijenimo.
Namjera nas također vraća u sadašnji trenutak i u odnos s dubljom inteligencijom tijela i psihe. Umjesto kontrole, razvija se povjerenje – u proces, u vlastiti ritam i u činjenicu da se promjena događa kada su stvoreni uvjeti, a ne kada je naređena. Namjera tako postaje most između psihološkog rada i duhovne prakse, između strukture i prepuštanja.
Namjera u terapijskom procesu
U terapijskom radu postavljanje namjere uzima u obzir trenutačne kapacitete klijenta – emocionalne, tjelesne i relacijske. Umjesto pitanja „Kako da se promijenim?“, u središte dolazi pitanje: „Kako mogu biti uz sebe dok se promjena odvija?“
Iskustvo pokazuje da se upravo kroz takav pristup često događaju duboke promjene. Ciljevi se mogu ostvariti, ali kao posljedica unutarnje reorganizacije, a ne kao rezultat pritiska.
Namjeru možeš postaviti tako da se zaustaviš, osjetiš svoj dah, unutarnje senzacije i tijelo. Dopusti si primijetiti trenutak bez prosuđivanja i odabrati kvalitetu prisutnosti koju želiš njegovati – poput nježnosti, otvorenosti ili smirenosti. Namjera nas tako nježno vodi, poput unutarnjeg kompasa, i podržava prirodan ritam naše promjene.
Izvori:
