Terapeutiziranje ljudskog iskustva: potreba za podrškom, influenceri i #therapytok
Globalni trend rasta anksioznosti i depresivnosti potvrđuju i posljednji podaci Hrvatski zavod za javno zdravstvo – lijekovi protiv tjeskobe (anksiolitici) danas su među najčešće propisivanim lijekovima, čak i ispred terapija za snižavanje krvnog tlaka. Potreba za pomoći je stvarna i daleko nadilazi trenutne kapacitete zdravstvenog sustava.
Kako su psihoterapija i savjetovanje još uvijek uglavnom usluge privatnog sektora, posljednjih godina svjedočimo povećanju broja psihoterapeuta i savjetodavnih terapeuta, ali i škola i edukacijskih programa. Potrebe tržišta utjecale su i na sve veću prisutnost terapeuta, edukanta i „terapijskog jezika” u medijskom prostoru i na društvenim mrežama.
Izraz „terapija” tako se počeo sve češće pojavljivati i izvan psihoterapijskog konteksta. Iako postoje psihoterapijski pravci koji uključuju rad s tijelom, glasom, pokretom i plesom te ekspresivnim i umjetničkim izražavanjem, danas se mnoge aktivnosti poput plesa, kreativnog pisanja, fitnessa, masaže, vrtlarenja ili šetnje prirodom počinju nazivati i oglašavati kao „terapija” ili, u ekstremnijim slučajevima, kao način za „ublažavanje simptoma traume”.
Iako ove aktivnosti mogu donijeti brojne dobrobiti za cjelokupno zdravlje i djelovati „terapijski”, čini se da je odlazak na „terapiju” postao zamjenski termin za osnovnu brigu o vlastitom mentalnom i tjelesnom zdravlju.
#therapytok i influenceri mentalnog zdravlja
U manjku podrške u offline okruženju, društvene mreže postaju gotovo i središnje mjesto traženja podrške i informacija. Iz toga je izrastao #therapytok, popularan na mreži TikTok, koji objedinjuje sadržaje vezane uz mentalno zdravlje – od edukativnih videa stručnjaka do osobnih iskustava i savjeta za samopomoć. Iako #therapytok ima pozitivan učinak na širenje svijesti o važnosti mentalnog zdravlja, kao i na destigmatizaciju psihičkih poteškoća, istovremeno otvara prostor za pojednostavljivanje kompleksnih tema, širenje netočnih interpretacija i zamagljivanje granica između stručnog i nestručnog sadržaja.
Influencere s područja mentalnog zdravlja ugrubo možemo podijeliti na stručnjake, osobe s poteškoćama ili dijagnozama te „self-care i wellbeing” influencere.
Stručnjaci za mentalno zdravlje na društvenim mrežama uključuju psihologe, psihijatre, psihoterapeute, socijalne radnike i istraživače. Kako su društvene mreže postale jedno od glavnih mjesta profesionalne vidljivosti, prisutnost stručnjaka na mrežama nije samo pitanje informiranja javnosti, već i legitimnog načina predstavljanja vlastitog rada i privlačenja klijenata. Korisnici u potrazi za podrškom sve češće očekuju da mogu unaprijed steći dojam o stručnjaku – njegovu pristupu, vrijednostima i načinu rada – upravo kroz sadržaj koji dijeli.
Stručne organizacije jasno propisuju što i na koji način komunicirati, prepoznajući brojna etička pitanja koja proizlaze iz izravnog obraćanja osjetljivim skupinama. Međutim, u kontekstu društvenih mreža granica između informiranja, edukacije i promocije često postaje zamagljena. Kada se u tu dinamiku uključe i brendovi s ciljem pozicioniranja proizvoda i usluga – poput mobilnih aplikacija za bolji san ili dodataka prehrani za „poboljšanje raspoloženja” – odnos stručnjaka i korisnika postaje složeniji. Suradnje, sponzorirani sadržaj i suptilne promotivne poruke mogu otežati razlikovanje između stručnog savjeta i marketinške komunikacije. U takvom okruženju, gdje publika već dolazi s određenom razinom povjerenja i osobne ranjivosti, etička odgovornost postaje još izraženija, a potreba za transparentnošću i jasnim razgraničenjem uloga ključna je za očuvanje povjerenja.
Osobe s poteškoćama i dijagnozama, kao i brojni influenceri koji se bave temama iz područja fizičkog, emocionalnog i duhovnog zdravlja, posebno su vidljivi unutar #therapytok zajednice. Kako industrija osobnog razvoja postaje sve unosnija, raste i broj influencera bez odgovarajućih kvalifikacija ili licenci. Brza pretraga termina poput „anksioznost”, „depresija”, „podrška za zlostavljanje”, pa čak i „samoozljeđivanje”, daje tisuće nekvalificiranih i nelicenciranih trenera i influencera koji tvrde da pružaju podršku onima koji traže pomoć.
Dezinformacije tako mogu izazvati nocebo efekt, odnosno razvoj negativnih simptoma ili ponašanja zbog uvjerenja i očekivanja da će se ona javiti. Uz nedostatak stručnosti, kao glavni uzrok širenja netočnih informacija, nekvalificiranim influencerima često nedostaje i profesionalna odgovornost. Licencirani stručnjaci podložni su regulaciji i profesionalnim standardima, čime osiguravaju pridržavanje najboljih praksi i etičkih smjernica. Nasuprot tome, nelicencirani influenceri, često prisutni upravo u #therapytok sadržajima, djeluju bez nadzora, ostavljajući svoje pratitelje ranjivima na savjete koji nisu znanstveno utemeljeni ili klinički relevantni.
Pojava i rast samodijagnosticiranja među korisnicima društvenih mreža gotovo je logičan razvoj ovog #therapytok trenda. Fenomen samodijagnosticiranja možemo povezati s potrebom za razumijevanjem vlastitog stanja, jer korisnici koji se identificiraju s tuđim iskustvima često po prvi put dobivaju okvir za objašnjenje vlastitih osjećaja. Međutim, problem nastaje kada se takva tumačenja odvijaju bez stručnog vodstva.
Sociolozi sugeriraju da korištenje TikToka kao dijagnostičkog alata nije jedini razlog njegove popularnosti, već da se radi o ljudskoj potrebi za pripadanjem i povezivanjem. Dijagnostičke kategorije u tom slučaju služe kao okvir za razgovor o frustrirajućim, uznemirujućim i razočaravajućim iskustvima, a mogu poslužiti i kao žarište zajednica u kojima ljudi mogu dijeliti ta iskustva sa suosjećajnom i podržavajućom publikom. Joseph E. Davis, istraživački profesor sociologije i direktor projekta „Picturing the Human” pri Institutu za napredne studije u kulturi na Sveučilištu u Virginiji, proveo je intervjue s brojnim mladima na temu samodijagnoze i mentalnih bolesti te je tijekom njih primijetio kako njegovi ispitanici imaju izrazito siromašan emocionalni vokabular. Davis navodi da smo „medicinski oblikovali emocionalnu nevolju stavljajući je u kategorije poput depresije i anksioznosti” te da su „klinički termini zamijenili naše emocionalne riječi”. Nepoznavanje emocionalnog vokabulara zabrinjavajuća je pretpostavka jer, osim što može voditi do pretjeranog propisivanja lijekova, gledanje na problem s kojim se suočavamo kao na mentalni poremećaj može štetiti našoj sposobnosti da razumijemo svoja iskustva i rastemo iz njih.
Terapeutiziranje ljudskog iskustva i patologizacija emocija
Sociolog Allan V. Horwitz ovaj kulturni pomak, u kojem se svakodnevni izazovi, nelagode i prirodne emocionalne reakcije sve češće prikazuju kao simptomi poremećaja, naziva „medikalizacijom patnje“. Tuga se označava kao depresija, anksioznost postaje dijagnoza, a ne signal, granice se nazivaju traumatskim reakcijama, a osobine ličnosti preimenuju se u patologije.
U svojoj knjizi Creating Mental Illness (2002), Horwitz tvrdi da je društvo razvilo opasnu tendenciju pretvaranja normalnih ljudskih reakcija u dijagnosticirana stanja. Njegov rad, zajedno s teorijom „štetne disfunkcije“ sociologa Jerome Wakefield, dovodi u pitanje treba li svaka negativna emocija psihijatrijsku etiketu ili smo emocionalnu bol poistovjetili sa samom mentalnom bolešću.
Neuroznanost podupire potrebu za ovom razlikom. Emocije poput straha, tuge ili žalosti nisu kvarovi, nego prilagodbeni odgovori razvijeni kroz evoluciju kako bi nam pomogli preživjeti i učiti. Amigdala, hipokampus i prefrontalni korteks koordiniraju složen sustav osjećanja, pamćenja i kontekstualizacije. Duboko osjećati ne znači nužno biti „slomljen“ – znači biti živ.
Od samodijagnoze i korištenja kliničke terminologije do terapijskog jezika u svakodnevici, odjednom su mnogi postali žrtve tuđih „projekcija“, a time i „triggerani“ te u potrebi da „izrežu toksične ljude“ iz života ili drugima vrate nešto što „nije njihovo“. Umjesto da prihvate privremenu neravnotežu u odnosima ili daju malo manje kada su iscrpljeni, mnogi impulzivno prekidaju odnose i druge označavaju etiketama poput „narcis“ ili „sociopat“.
Je li svima potrebna psihoterapija?
Psihoterapija je dubok i strukturiran proces rada s educiranim stručnjakom, usmjeren na razumijevanje unutarnjih obrazaca, emocija i ponašanja, kao i na razrješavanje nesvjesnih unutarnjih konflikata koji su često u korijenu brojnih poteškoća. Psihoterapija je korisna u slučajevima kada osoba doživljava dugotrajnije ili intenzivnije teškoće, poput anksioznosti, depresije, psihičkih teškoća nakon proživljenog traumatskog događaja ili ponavljajućih problema u odnosima. Ona ne rješava samo „simptome“, već se bavi uzrocima i dugoročnim promjenama.
Psihoterapija može donijeti trenutačno olakšanje, jer sam čin traženja i prihvaćanja podrške mnogima donosi veliko rasterećenje, no za dugoročni učinak zahtijeva posvećenost i strpljenje.
Potreba za psihoterapijom, dakle, ovisi o teškoćama s kojima se osoba nosi, ali i o njezinoj otvorenosti za ulazak u dugotrajan i, vrlo često, neugodan proces. Umjesto pojma „potrebnosti“, prikladnije je govoriti o dostupnosti.
Psihoterapija, ali i drugi oblici podrške mentalnom zdravlju, trebaju prije svega biti dostupni. Važno je razlikovati različite pristupe mentalnom zdravlju s obzirom na problem s kojim se nosimo kako bismo znali potražiti adekvatnu podršku.
Psihoedukacija podrazumijeva učenje o emocijama, ponašanju, odnosima i mentalnom zdravlju. Iako se često podcjenjuje, ona je temelj svega ostalog. Razvijanje emocionalne pismenosti – razumijevanje što osjećamo, zašto tako reagiramo i kako se nositi sa stresom – idealno bi trebalo započeti već u ranoj dječjoj dobi. Djeca koja rano nauče prepoznati i imenovati emocije, razumjeti granice i razvijati zdrave obrasce suočavanja s izazovima imaju veću vjerojatnost da će kasnije u životu lakše upravljati stresom i rjeđe trebati intenzivnije oblike pomoći.
Psihološko savjetovanje obično je kraći i konkretniji proces, fokusiran na aktualne izazove – primjerice donošenje odluka, promjene u životu ili krizne situacije poput gubitaka. Cilj psihološkog savjetovanja jest pružiti podršku, jasnoću i praktične smjernice, bez nužnog ulaženja u dublje obrasce.
Coaching, kojim se mogu baviti i stručnjaci izvan područja mentalnog zdravlja, usmjeren je na razvijanje konkretnih vještina, budućnost, ciljeve i razvoj potencijala. Ne bavi se mentalnim poteškoćama, već pomaže osobi da unaprijedi performanse, poveća motivaciju i ostvari osobne ili profesionalne ciljeve.
U svijetu brzih odgovora i jednostavnih etiketa možda je najvažnije naučiti ostati uz vlastito iskustvo, bez potrebe da ga odmah mijenjamo. Dostupnost profesionalnih psihoterapijskih i savjetodavnih usluga širem krugu građana, kroz participaciju HZZO-a, mogla bi smanjiti potrebu za psihofarmacima, rasteretiti bolnički sustav i dugoročno doprinijeti održivijem i humanijem pristupu mentalnom zdravlju. No prije svega, možda je došlo vrijeme da ponovno počnemo učiti što nas čini ljudima i da prihvatimo vlastitu ranjivost.
Izvori:
