Kada tuga govori: o gubitku, tijelu i poukama naše duboke emocionalne boli
Tuga je univerzalno ljudsko iskustvo, neovisno o našoj osobnoj povijesti ili kulturnom nasljeđu. Ta bolna emocionalna reakcija na gubitak čini se gotovo suprotnom našem porivu za srećom i preživljavanjem. Razumijevanje zašto tugujemo pruža okvir za prisutnije procesuiranje vlastitih gubitaka, no sam gubitak nije uvijek ono što je očito.
Stvarni gubici su opipljivi i univerzalno prepoznati. Tuga koja ih prati ima jasnu poveznicu s objektivnim događajem i često uključuje podršku zajednice i rituale žalovanja. To, primjerice, uključuje smrt voljene osobe, raskid dugogodišnje veze, gubitak posla ili doma te trajnu invalidnost ili bolest.
Percipirani gubitak događa se kada osoba osjeća gubitak, iako objektivno možda ništa nije „izgubila“. To je subjektivno iskustvo i može biti jednako bolno. Uključuje, na primjer, kraj prijateljstva nakon emocionalnog udaljavanja, osjećaj gubitka kontrole nad vlastitim životom ili gubitak društvenog statusa. Percipirani gubitak teže je prepoznati i podržati jer ga drugi jednostavno ne vide ili ne razumiju.
Razumijevanje razlike između tih vrsta gubitaka pomaže u prepoznavanju i procesiranju vlastite tuge. Dok stvarni gubici često uključuju podršku drugih, percipirani gubici zahtijevaju svjesno priznanje i introspektivni rad.
U tjelesnoj psihoterapiji oba oblika gubitka mogu biti jednako prisutna u tijelu – kroz napetost u prsima, osjećaj težine ili suze – i oba traže prostor za izražavanje i procesiranje.
Uz procesiranje gubitka, u kojem nas tuga prisiljava da zastanemo nad onime što smo izgubili ili što nam nedostaje, ona može poslužiti i kao put prema dubljem povezivanju s vlastitim unutarnjim iskustvom. Omogućuje nam da prepoznamo što nam je važno i što osjećamo, što je često i put prema emocionalnom sazrijevanju. Iskustvo tuge može nas motivirati da se obratimo drugima ili promijenimo opterećujuće okolnosti, pa tako može biti snažan poticaj za promjenu i traženje podrške.
Tuga nije samo slučajna bol – ona je evolucijski mehanizam povezan s našom potrebom za privrženošću. Psihijatar John Bowlby kroz teoriju privrženosti objasnio je da su rani ljudi razvili snažnu potrebu za bliskošću s drugima radi njege i zaštite. Kada bi te veze bile prekinute, osjećali bi patnju koja ih je motivirala da štite i održavaju svoje odnose – ključnu prednost za preživljavanje u svijetu u kojem je izolacija često značila smrt.
Neuroznanstvenica Mary-Frances O’Connor, autorica knjige The Grieving Brain, dodatno objašnjava kako naši mozgovi i danas reagiraju na gubitak. Njezini nalazi pokazuju da evolucijski „paleomozak“ aktivira alarm kada izgubimo blisku osobu, jer emocionalni mozak teško prihvaća trajnu odsutnost voljene osobe. Čak i kada kognitivno znamo da se osoba neće vratiti, limbički mozak očekuje njezin povratak – gotovo kao da je samo otišla po bobice u šumu. Taj sukob između očekivanja i stvarnosti objašnjava zašto žalovanje zahtijeva vrijeme.
Utjecaj tuge na tijelo
Gubitak je jedan od najstresnijih događaja koje možemo doživjeti. Tijekom prvih tjedana intenzivno se luče hormoni stresa poput kortizola i adrenalina, koji utječu na tijelo i raspoloženje. Uobičajeni učinci uključuju:
ubrzan rad srca
promjene u apetitu
poremećaje spavanja
intenzivne emocije poput očaja, tjeskobe i ljutnje
Ove reakcije nisu slučajne – tijelo je evolucijski pripremljeno da preživi razdoblja gubitka društvene zaštite. S vremenom se naš mozak prilagođava, smanjuje očekivanje povratka izgubljene osobe i omogućuje emocionalno procesiranje gubitka, upravo kako to opisuje O’Connor.
Prepoznavanje depresije unutar tugovanja
Tugovanje nije linearno. Može se pojavljivati u različitim oblicima tijekom života i ovisi, među ostalim, o samom gubitku i njegovu utjecaju na nas.
Tuga i osjećaj gubitka zapravo nikada u potpunosti ne nestaju – s vremenom slabe i integriraju se u naše iskustvo. Mogu se ponovno aktivirati na obljetnicama, rođendanima, na određenim mjestima ili biti potaknuti pjesmom, mirisom ili uspomenom.
Tuga je, dakle, prirodna reakcija, no može postati patološka kada:
traje izrazito dugo bez postupnog smanjenja intenziteta
značajno ometa svakodnevno funkcioniranje (spavanje, apetit, koncentraciju, radne i društvene odnose)
prerasta u trajno beznađe, bespomoćnost ili osjećaj bezvrijednosti, bez vidljive mogućnosti olakšanja
U slučajevima produljene i intenzivne tuge može se razviti depresivni poremećaj, koji često zahtijeva stručnu procjenu i podršku. Osobe koje pate od depresije često su izolirane, osjećaju se odvojeno od drugih i mogu izbjegavati ponuđenu podršku.
Podrška u procesu tugovanja pomaže u integraciji iskustva gubitka te omogućuje sigurno izražavanje i procesiranje emocija, čime doprinosi prevenciji kroničnih stanja.
Tuga je važna emocija koja nas povezuje sa sobom, drugima i našim unutarnjim iskustvima. Evolucijski gledano, ona nas motivira da čuvamo veze, prilagodimo se gubitku i učimo iz emocionalnih iskustava. Prihvaćanjem tuge kao učiteljice možemo je koristiti kao alat za osobni razvoj i jačanje emocionalne otpornosti, umjesto da je doživljavamo kao teret. Na taj način ona postaje smisleni dio našeg života.
Izvori:
